Prije nekoliko godina odlučila sam da želim smršavjeti. Iskreno, davno sam to odlučila, no nikako se nisam uspjela 'natjerati'.
Mislim da je to jedna od stvari koje čovjek treba riješiti sam sa sobom
ili da se dogodi onaj 'klik'.
Dijete nikako nisu dolazile u obzir jer volim jesti. Dobro, ispravak netočnog navoda - obožavam jesti, pogotovo slatko, kao što ste već zaključili.
Bacila sam se na istraživanje i čitanje, te prvenstveno razmišljanje.
Cijela je ta priča završila smanjenim unosom ugljikohidrata. Bazirala sam se na proteine, povrće i voće te sam uvela zobene pahuljice za doručak.
Moj doručak nije (zasad) toliko glamurozan za post na blogu, iako je meni nezaobilazan. Tome u prilog govori što već godinama jedem zobene pahuljice za doručak.
Budući da slatko obožavam, toga se nisam odrekla nego sam samo ograničila količine ili uvela zdravije varijante zbog kojih nisam imala grižnju savjesti.
Danas vam donosim recept na koji sam naišla tražeći zdraviju varijantu slatkog po bespućima
Coolinarike.
Prvi put nisam imala dovoljno
čokolade i maslaca, no htjela sam ih baš tada praviti. Ispali su odlični. Cijela je kuća mirisala na spoj čokolade i naranči te sam se i ja bacila na grickanje.
Pretpostavljate što se dogodilo. Zaboravila sam zapisati recept, i svaki sljedeći put kad sam isprobavala nisam pogodila omjer.
Prošli sam put odlučila napraviti 'po receptu' pa sam i zapisala. Najbolje je što recept prepušta mašti na volju. Možete dodati orašaste plodove ili sušeno voće, a smeđi šećer, brašno i maslac zamijeniti nekom zdravijom varijantom.
Kekse spremim u limenu kutiju koja stoji u mojoj sobi. Najčešće posežem za njima navečer.
Skuham čaj ili kakao, pustim najdražu seriju, zavučem se pod dekicu i uzmem kutiju keksa pred sebe. Otvorim poklopac i preplavi me miris čokolade, naranče i cimeta... Mmmm. Ovi keksi su za mene comfort food ili, 'po naški', hrana za utjehu.