Cannelloni u nastajanju

Obećala sam samoj sebi da danas neću raditi ništa kad dođem kući. Ništa.

Bio je to jedan od onih dana.

Umorna sam, nigdje ne gori, sve osim hitnog može pričekati.

Mantram si to na putu do Sveki na ručak. Dragi i ja išli smo pomoći njegovima sa punjenim paprikama.

Nakon što smo omastili brk, moje uši čuju čarobno pitanje: ˝Hoćete odmah kolače ili kasnije?˝, a usne se razvlače u osmijeh. Ukusni kolač od šljiva koji smo slistili.

Došli smo u stan. Sjetila sam se da sam zaboravila kupiti mlijeko. Nedavno sam saznala da mlijeko ne raste u špajzi. Sreća pa u naselju imamo lokalnu trgovinicu za hitne slučajeve. Idem kupiti mlijeko, on još ima posla.

Presvlačim se u kućno izdanje. Vežem kosu.

Kupim random stvari i vraćam ih na njihovo mjesto. Vadim posudicu iz torbe u kojoj si svaki dan nosim užinu. Sklanjam oprano i osušeno suđe jer ne vjerujem u brisanje mokrog suđa, osim ako nije prevelika gužva ili hića.

Stavljam nam šumeći multivitamin u čašu. Sipam si domaći sok od cikle, iako ciklu ne mogu smisliti. Zatvorim nos i ponavljam si: ˝Zdravo je.˝

Idem iz kupaonice u kuhinju, pa nazad u kupaonicu, pa onda u dnevnu... Dok me on ne grli s leđa i zaustavlja u mom letanju kao muha bez glave.

Jer je tu da me izvuče iz mog filma lude žene koja izgleda ima taj picajzla gen. Napravi limunadu. Dočeka me (skoro) svaki dan sa skuhanim ručkom kada dođem s posla, i to ukusnim. (Nijedna tava/posuda nije završila u smeću.)

Doda mi ručnik, kada ga zaboravim ponijeti u tuš. Pokrije me kada se otkrijem. Da mi pusu kada odlazim na posao i premjesti se na moj jastuk i nastavi još malo.

Ode mi do trgovine po kiselo vrhnje za cannellone koje se nadam da će biti jestive. I putem kupi tamnu čokoladu, jer zna da ju volim. No sebi uzme bijelu, jer zna da je neću taknuti.

Povješa rublje ujutro, a onda ga ja oglačam.

Tu je. I kad sam nervozna, i kad sam luckasta, i kad odvrnem glazbu i perem suđe, i kad ga požurujem da ne zakasni jer uvijek ima vremena, i kad cmizdrim na film, a on mi se ruga da sam balonja.

Tu je.

Ovaj monolog je bio fragment našeg života u zadnjih skoro pa već mjesec dana.

Preselili smo se u naših prvih zajedničkih 39 m2 koji nisu prekrasno uređeni, no naši su. Mislim nisu naši, no naš novi dom je. Naši prvi koraci u novom poglavlju.

Novi izazovi, nove obaveze, novo upoznavanje nakon preko sedam godina veze.

Sedam divnih, nasmijanih, slatkih i divnih godina.

Rekla bi, naših prvih sedam godina zajedno...